Zaboravljene igre

Tako je bilo nekad...Kad vani zahladi i padne snijeg, nahrani i napoji se blago, a ukućani se povuku u kuću. I dok bi žene radile svoje uobičajene poslove, muški bi skidali rudnjake kukuruznih klipova s tavana i kod peći neumorno ruljili zlatno zrnje. Ostajale su hrpe crvenih i bijelih "otućkov", dobrih za raspiriti vatru. Ništa se nije bacalo...

Neki dan mi susjeda ostavi u vreći pred kućom novu zalihu "otućkov". I dok je vani lepršao snijeg, sjetila sam se djeda na stolčiću ispred peći i naše dječje igre. Pokazivao nam je kako složiti kuću od "otućkov" (ili ružđine, kako se još govorilo)...Čija je viša, pobjeđuje...I tako, kat po kat dok ide...I opet ispočetka.

Tako smo se u zimskim danima igrali...Blaženo to davno vrijeme našeg djetinjstva - skromno, spokojno...A baka bi tih dana u košaru spremila kračicu, nešto tega, jaja, suhi sir i rekla da idemo "k meši" nositi dar sv. Jantolu u Dvorišće. Uskom prtinom, zamotana u debeli crni rubac, vodila me prema crkvici na brdu...Ali to je već neka druga priča.

Pokušala sam neki dan složiti kuću od "otućkov". Reći će netko, znate već "Besposleni pop... " Ne zamaram se, nema puno što još nisu rekli...Samo se sjećam...I stare igre su dragocjena baština, ako netko baš ne zna. Zato slažem svoju kuću od "otućkov"- sve dok ide. I odjednom se sve rasipa...Modernim rječnikom rečeno - pao mi sistem...I što sad? Ispočetka...dok mi vrijeme i dah to dopuštaju.

Katica Gašljević Tomić