Pogled u Bosnu

Tko je bio Matija Mažuranić (1817. Novi Vinodolski-1881. Austrija)? Brat je slavnog hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića. Iako je završio kovački zanat, bavio se knjigom i uopće kulturnim pitanjima. Putovanja su mu bila strast, a Bosna i Orijent privlačili su ga neodoljivom snagom. Sačuvana pisma govore o tome kako je Matija bio svjestan da zanemaruje svoju obitelj, ali se zovu dalekih krajeva oduprijeti nije mogao. Ugledni poduzetnik i bogati građanin svoga rodnoga mjesta, Matija kao da je bio unaprijed određen da nemirno završi, čak i onda kad je odlučio suprotno: da se preda povučenom životu i smirenom radu.

Putopisna proza „Pogled u Bosnu“ Ili Kratak put u onu krajinu , učinjen 1839.-40 po Jednom Domorodcu(1842.), privukla je moju pozornost na poticaj gosp. Stjepana Sučića iz Matice hrvatske jer autor tada prolazi i našim krajem. Putujući 1839. u Bosnu - od Karlovca, Siska i Kostajnice pa i mnogo dalje - Mažuranić je na pučki način, kao dobar poznavalac narodnog stvaralaštva, napisao djelo koje se čita i kao pustolovina i kao realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. Kritika to djelo naziva putopisnim “biserom hrvatske proze”. Pa evo kako je Matija Mažuranić opisao svoj, iz današnje perspektive, neobičan put od Karlovca do Siska:

Put u Bosnu i natrag

Dne 31.listopada dođoh u Karlovac. Tu sam gledao da iđem na lađi do Jasenovca, ali onda su lađe tekar dolazila uz Kupu gore, i zato odlučih pješke ići do Siska. Bavio sam se u Karlovcu tri dana; ljudi me naučiše kako ću drugim putem za dvije tri štacije prečije doći u Sisak, nego velikom cestom, i treba mi, rekoše, kad u selo Toran (Turanj) dođem, zaokrenut na lijevo, pak od sela do sela putujem do Petrinje.

Pođem iz Karlovca na 3. studenog, kod Torna zakrenem na lijevo, dođem u jedno selo, i pitam kud je prijeki put za Sisak? Tu mi svi kazaše da ne znaju što je to Sisak, ni na koju stranu svijeta leži. Nego kad sam već pošao tuda, nek tamo tim putem pođem u drugo selo, može biti da će mi ondje tkogod kazati kuda je put za taj Sisak. Okrenem ja tim njihovim putem i dolazeći često na svakojaka raskrižja, ne imam koga da pitam, nego kud poznam da više ljudi prolazi, onud i ja iđem misleći da to mora biti glavna žica. Tim mojim putem dođem ja posred šume, i kolnici se raziđu na sve strane, a glavne žice nestade. Ja još danas nisam ništa okusio osim što sam jutros pio rakije u Karlovcu; a sobom nisam ponio ni jedne žemljičke. Sunce se na nebu ne vidi vas dan, a rekao bi kao da da je počelo mračiti. Požurim se jednim kolnikom, koji mi se vidi najupravniji, i dođem mu na kraj, al eto se već sa svim smrkne. Mislim, kuda ću sad po noći bez puta? Drva ima dosta, ali na moju nesreću ne pušim lule pak ne imam ni kresiva sa sobom da bi gdjegod, načinivši oganj, prenoćiti mogo. Mislim u sebi, da treba svu noć hoditi, bilo makar na koju stranu; jedino možebiti da nagazim gdjegod na selo, a drugo da ne ozebem ovu dugačku zimsku noć na jednom mjestu sjedeći bez vatre. Tako bludeći dođem na jedan brežuljak; otud upazim na daleko vatru koja mi se najedamput sakrije. Stanem pak gledam, i vidim gdje mi se tri četiri puta pokaže oganj, i odmah opet nestane. Ja pomislim da to mora biti kuća kojoj vrata prema meni gledaju, a čeljad nisu još pospala, nego vratare na dvor i iz dvora: i tako se meni oganj kaže i sakriva. Uputim se uprav na ono mjesto, preko svakojakih graba i preko jama; jedva nađoh nekakvi put i pazeći porad tmina, da ga ne izgubim, dođoh pred jednu kuću. Čeljad ne bjehu još zaspala, otvore mi vrata i veselo me primu na konak. U toj kući živu dva oženjena brata, oba još mlada i bez djece. Ono malo što imadu u kući, sve se vidi čisto i lijepo postavljeno u red, i njih sve četvero, obučeni su lijepo i čisto. Mene podvoriše s jednakom seoskom ali čistom večerom, a za večerom donesoše vina dosta. Pekli smo kukuruz (oni kad beru kukuruz, onda ga ostave ili u kakvoj jami ili u podrumu da imaju kroz cijelu jesen za peći), tukli smo orahe, a grlo smo močili vinom: razgovarasmo se dugo, poslije načiniše snahe meni postelju od slame, metnuše dvije plahte i jednu ponjavu, a pod glavu jastuk. U jutro kad ustanemo, pokazaše mi put, i ja pođoh dalje, ali zaman, kad su svi putevi iskrižani, ne znam kuda ću: hajda opet po starom, držeći se veće žice i tako pogodim opet – u šumu kao i jučer. Poradi velike kiše, koja se je prvih dana slila, bješe posvuda blato, posvuda bara. Dođem do jednog starog debelog hrasta, pod kojim su valjda pastiri vatru gorjeli, ter je u njem vatra izdubla kao jedan pristrišak, gdje bi se čovjek mogao sačuvati od kiše, a okolo ognjišta bile su dvije klade gdje su pastiri sidjeli. Meni već bješe dosadilo po blatnoj šumi toliko gaziti, sjednem tu jedan čas da se malo odmorim; torbu skinem s leđa pak stanem duboko zarezivati u pamet, kako se drugi put prijekim putem otpravljati treba. Kad sam se već odmorio, i rovaš u glavi zabilježio, uzmem torbu, pak idem naprijed. Sunce se na nebu ne vidi radi kišovita oblaka, zato sad ne znam idem li na istok ili na zapad, svejedno kao da je noć, samo da se ne bojim, da gdjegod ulomim vrat. Njegdi iđem kolnikom, a njegdi stazom, ako me gdje put nanese. Išao se dobre četiri ure, pak dođem lijepo pod oni hrast, pod kojim sam danas počivao. Ne vjerujući ni sam sebi, gledam okolo, ali sva je prilika, kao što bi i danas; a na onome mjestu gdje sam sjedio, poznam stope mojih čizama. Na ovom istom mjestu treba sada rovaš još dublje zabilježiti, kako se od sada na prijeki put puštati treba. Mislim u sebi: ovako mogu nedjelju dana okolo jedne te iste šume obilaziti, pa nikad u selo ne doći. Ali vidjevši da je blizu noć, požurim se na drugu stranu, koliko sam bolje mogao, poznam da je moj put sve bolji i širji postaje, ali u to se već smrkne. Do sada sam se uklanjao kud je manje blato, ali sada trebam gaziti sredinom, pa makar blato do vrata. Po noći doći do jedne kuće u kojoj ima čeljadi više, ali su siromašnija, neg ona u jučerašnjem konaku: nego me svakako primiše veselo i podvoriše što su bolje mogli. Kazaše mi da se odsada više izgubiti neću, nego da ću lijepim putem od sela do sela, sutra na ručak u Glinu: a inače ako prijekim putem pođem, da neću još za dvije nedjelje stignuti u Sisak. Ujutro podranim dobro, dođem u Glinu na ručak, iz Gline u Marinbrod na konak, a odande s jednim kočijašem u Sisak na 6. studenoga 1839.

Pripremila: Katica Gašljević Tomić

Izvori: Wikipedia, "Pogled u Bosnu"