Hodočašća na Mariju Bistricu – nekad i danas

Tradicija je hrvatskog vjerničkog puka hodočastiti u nacionalno Marijansko svetište u Mariji Bistrici, ili, kako se u našem kraju običava reći - na Bistre. Čudotvorni lik crne Gospe s djetetom Isusom u naručju stotinama godina priziva naraštaje Hrvata da joj se u svojim teškim životnim kušnjama za pomoć utječu, a u dobru da zahvale i svoju vjeru ne zaborave. Mijenjala su se vremena - vlasti i politički sustavi, branila se i otežavala hodočašća, ali, uvijek se našlo načina doći pred Njezin blagi lik, otvoriti srce, olakšati dušu u molitvi i skupiti snagu za novi dan. Naši su stari pješačili, pratila su ih zaprežna vozila, neki su poslije išli biciklom, pa vlakom, a onda su došli autobusi i osobni automobili pa svatko ide kako može i želi. Duboko vjerujem da je hodočašće pješice najljepši doživljaj i neponovljivo iskustvo. Zato mu se danas vjernic, a posebno mladi, iz mnogih župa vraćaju. Istražujući pomalo povijest našeg kraja, u Spomenici župe Viduševac za 1901. godinu nalazim zapis + župnika Janka Grgurića: «Ivan Arambašić (dugogodišnji orguljaš u viduševačkoj crkvi, op.a.) je i ljetos vodio liep broj viernika mladjih i starijih na Bistru. Bio u dobri čas!» Najvjerniji i najdirljiviji, opširni opis hodočašća darovao nam je 1933. godine tragično preminuli župnik župe Bučica Janko Vedrina, rođen i pokopan na Mariji Bistrici, u Spomenici iste župe.

«Bučićani po običaju idu na proštenje u Mariju Bistricu dne 11. kolovoza rano ujutro. Tamo stignu 12-oga u jutro. Tamo ostaju 12-oga i 13-oga, a 14-oga rano krenu iz Bistrice i dođu u Bučicu 15-oga oko 10 sati prije podne. Narod je uvijek išao u manjim skupinama u Bistricu. Budući da sam ja rodom iz Bistrice, odlučio sam pješke ići iz Bučice do Bistrice zajedno s narodom. To sam narodu oglasio u crkvi i sve sam organizirao. Jedanaestoga kolovoza sakupi se mnogo naroda rano u jutro i ja mu odslužim sv. Misu u ½ 3 sata. Izmolim molitve hodočasničke prigodom polaska na put i svrstamo se u procesiju uz pjesmu i zvuk zvona krenemo na put. Bilo nas je oko 5 stotina svega. Bio je lijep broj muževa. Putem su nam se priključivali pojedinci iz drugih sela. Sretno se ukrcavamo na brod na Kupi i vozeći se preko Kupe pjevali smo crkvene pjesme. Budući da je to dalek i težak put, nagovorio sam Janka Grahovac iz Degoja te je on išao svojim konjima i kolima skroz na Bistricu i vozio na kolima hranu slabijim putnicima. Kola sam uzeo i za slučaj da nekome pozli. Kola su nas uvijek pratila. Krenemo s mirom preko do Kravarskoga. Tu smo se odmorili pomolivši se u crkvi. Ja sam u župskom dvoru bio lijepo primljen, podvoren i oprao sam si već sada žuljave noge. Iza toga krenemo po vrućini i prašini dalje prema Vukovinama. Narod raspoložen veselo pjeva. U Vukovinama se odmorimo kao i u Kravarskom. I tu sam bio primljen lijepo na župskom dvoru. Iza odmora krenemo do Save. Tu se odmorimo i prevezemo. Putem su me tako izžuljale cipele da sam morao uzeti od jednog seljaka cipele i omotavši si noge krpama krenem dalje. Od Save stignemo u Sesvete. Tu smo došli uvećer oko ½ 9 sati. Crkvu smo našli zatvorenu i nijesu nam je htjeli otvoriti. Na župskom dvoru se javim, ali tu nije bilo za mene mjesta!!! Morao sam u birtiji prenoćiti. Narod je to silno zamjerao tamošnjem župniku…To je učinilo i na mene loš utisak kad se tako ponese stariji brat svećenik. Neka i to bude. Bog će suditi. U jutro rano krenemo i dođemo u Bistricu oko 7 sati ujutro isti dan. Dođemo u dvorište moje rodne kuće. Tu se narod odmorio, umio, uredio i ostavio svoju prtljagu kod mojih susjeda i krenemo u procesiji u Mariju Bistricu. Divan red vladao je u bučićkoj procesiji. Bili smo umorni, ali smo išli veselo jer smo bili na cilju. Sve se čudilo odakle ta procesija. Neobičan naziv «bučićka procesija» čulo se govoriti od mojih Bistričanaca jer su po meni znali odakle taj narod. Dođemo u samo mjesto. Zvona nas bistrička pozdravljaju, a mi prolazimo gustim špalirom ostalih proštenjara. Dođemo u crkvu. Srca nam veselo zakucaju. Mnogom se oči orose suzom. Iza pjesme i molitve rekao sam svojim milim Bučićanima par riječi ispred oltara. Iza toga ja sam im odslužio misu. Poslije toga razgledavali su mjesto radoznali kordunaši. Umoran zaspao sam ni ne znajući kako čim sam došao do prvog kreveta u sobi jednog svećenika. Nije šala, prevalio sam 100 km pješke, a da nijesam niti jedan centimetar išao kolima. Uz to vodi brigu s narodom. Nikome se nije ništa dogodilo. Dne 14 imali smo svečanu procesiju s križem. Djevojke su se okitile vijencima kao posebna grupa. Svetoivanci (tamo sam bio kapelan prije mog dolaska u Bučicu) načinili su nam poseban špalir kod bistričke škole. Divan i upravo uzoran red držali su Bučićani u procesiji. Bistrički župnik sa svojim kapelanima dočekao je našu procesiju i uveo ju u crkvu. Time je svršena naša svečanost u Bistrici. Narod se je ispovijedao, kupovao raspelca za kuću. 14 - oga iza sv. mise krenu Bučićani kući… U Pokupsko stignu oko 7 sati na Veliku Gospu. Tu se svrstamo u procesiju i ukrcamo se na brod. Na obali bučićkoj dočekali su nas Bučićani koji su ostali kod kuće sa zastavama iz crkve. I sada krenemo u procesiji cestom okolo kroz Slatinu. Išli smo i do kapele Presv. Trojstva. Putem je svaki svojeg dočekivao i do Bučice bila je ogromna procesija. Sve što je živo u Bučici izašlo je pred nas. Došavši u Bučicu oko 11 sati bilo je tu naroda više hiljada tako da nijesu stali u ogradu oko crkve, a kamoli u samu crkvu…Prvi put je bučićki župnik pješke s narodom išao iz Bučice u Bistricu. Htio sam da na svojim leđima osjetim teret proštenjara i da vidim što taj svijet pretrpi na putu. To me je tim više zanimalo jer sam kao dijete u Bistrici promatrao proštenjare i slušao pričati o njihovim tegotnim putevima… Ja sam se osjećao sretan nakon toga puta i odlučio da ću i buduće godine opet sa svojim narodom pješke do Majke Božje Bistričke.»

Eto, tako se putovalo na Bistre prije punih 87 godina. Na žalost, nisam našla kazivača iz župe Viduševac koji bi se toga sjećao iz prve polovine 20.st., ali vjerujem da ne bi bilo značajnih razlika. Moja se majka sjeća odlazaka na Bistre u godinama neposredno poslije II. svjetskog rata kada se to od komunističkih vlasti žestoko branilo. Baka Žugaj r. 1923. išla je pješke na Bistre odmah nakon rata. Zbog velikih žrtava i mladih ljudi koji se nisu vratili iz rata svojim domovima – sinova, muževa, braće, rođaka, sve su žene išle obučene u crninu što je privuklo pažnju i sažaljenje svih. Župljane nije, u pravilu, vodio župnik, već ugledni i pobožni suseljanin, crkveni odbornik ili orguljaš. Ovaj put proštenjare je vodio crkveni tutor, pobožni čovjek Stjepan Jambrešić Cicko. Sjeća se da su Vidušljani polazili 4-5 dana prije Velike Gospe kako bi se na sam blagdan mogli vratiti. Ujutro bi se svi okupljali oko crkve – i hodočasnici i oni koji su ih sprovajali noseći im torbe. S Vidušljanima nisu išla kola koja bi vozila prtljagu proštenjara. Tek kasnije kad su se pojavili prvi bicikli, mladići bi na njima gurali prtljagu. Tu bi bila sv. misa i blagoslov, a uz svečanu zvonjavu pa se kretalo prema Kupi. Ako je bilo više svijeta, formirala se prava prošencija s Raspelom naprijed, a ako ne, išli su u skupini. Oni koji nisu mogli ići do Bistri, iznašali su torbe do prijelaza preko Kupe kod Šišinca gdje su bili ljudi koji su ih prevažali čamcem. Te godine, komunisti im nisu dali prijeko pa su išli uz Kupu do Pokupskog gdje ih je neki domaći čovjek prepeljal preko gaza gdje je voda bila najplića. Sjeća se i da su njezini vršnjaci Matić Crnković Vučecov i Markić Pereković Soldatov išli samo ispratiti do Kupe svoje majke pa su na kraju otišli i skroz na Bistre. Obično se, dakle, išlo preko Šišinca pa kroz šumu Kljuka do Buševca i Vukovine. Noćilo se kad bi došli do Save – s ove ili one strane, ovisno koliko je bilo vremena do noći. Tu bi otvorili svoje torbe i malo se okrijepili onim što je već što tko ponio – suhi sir, kobasice, gibanice i od umora zaspali u štaglju na sijenu ili slami, uz koji gutljaj rakije ili vina. Nitko ih nije ničim nudio dok su prolazili kroz sela, osim ako su ubrali koju voćku. Na prvi znak svitanja, opet se kretalo prema Kašini i Lazu pa su drugi dan popodne bili na Bistrama. Dolazeći pjevali su poznate marijanske hodočasničke pjesme, a taj su put dodali i stih: «Kupu smo pregazili, Savom smo se vozili, zdravo, zdravo, zdravo Marijo!» Smjestili bi se opet po štagljevima kod domaćina koji su to iznajmljivali za plaću pa bi išli na sv. misu i ispovijed. Sutradan bi sudjelovali u pobožnosti križnog puta i opet na sv. misi, darovali za zagovor, kupili bi sitnice djeci – šarena čisla i licitarska srca te drvenariju – ptice na štapu, konje i kola, zipke i sl. Nije bilo novaca, ali se iz Bistri neka sitnica morala donijeti. Valjalo je krenuti doma jer se nastojalo prije noći doći do Save. Tu bi opet prespavali, ujutro se prevezli na drugu stranu rijeke i polako prema Kupi gdje ih već čekala njihova rodbina i prijatelji s voćem i drugom okrjepom. U radosti bi krenuli prema Viduševcu. Kod crkve ih je čekao silan narod, a zvona svetog Franje pozdravljala su ih svojom skladnom zvonjavom. U vjeri, zajedno pjevajući i moleći svi su bili jedna narod i jedna duh. Majci Božjoj Bistričkoj preporučili su svoje potrebe, zdravlje i sreću svoje djece, svoje stare i bolesne, imanje i blago vjerujući da će ih uslišati.

I danas hodočastimo na Bistre utječući se Majci Božjoj za naše kušnje koje nisu ništa manje od onih koje su pred nju donosili naši stari. Sinoć me na sv. misi rastužio obavijest župnika da će se iz naših župa sakupiti jedva jedan autobus…Nema ljepšeg nego hodočastiti sa svojim narodom…A kad su tu još i tamburaši …Nadam se da će još samo poneki nostalgičar, preplavljen uspomenama poput mene, ubrzati korak preko bistričkog trga gurajući pred sobom šarenu, klepetavu pticu na štapu…

Katica Gašljević Tomić