Vjeruj ili baci kocku!

Brzo su prošli dani korizme i Velikog tjedna – za vjernike - kršćane razdoblje intenzivnog koračanja s Isusom, molitve, preispitivanja savjesti, unutarnje borbe, tuge i iščekivanja obećanog svjetla Uskrsa. Pred očima mi se nižu potresne slike iz biblijskih čitanja koje se, unatoč minulim tisućljećima, lako mogu prenijeti na današnje vrijeme. Svatko od nas se na svoj način na Veliki četvrtak suočavao sa samoćom i ledenom jezom neke vlastite Golgote, izdajnikom koji sjedi i nudi te kruhom i vinom za zajedničkim stolom, a znaš da će te prvom prigodom prodati za nešto prljavih škuda, svjedocima koji znaju da nisi kriv, a upiru prste u tebe, nepravednim sucima koji će im pokloniti vjeru i mirno oprati ruke. Nije li to slika današnjice? Na Veliki petak zgrozit će nas muka Kalvarije, okrutnost vojnika, bijes svjetine, tama usred dana, kocka za Isusove haljine… U tom strašnom zlu razgalit će srce suosjećajna gesta nepoznate žene iz mase imenom Veronika i umornog, prestrašenog težaka Šimuna Cirenca koji je Isusu pomogao nositi preteški križ. I onda pokajnički vapaj desnog razbojnika Isusu da ga se sjeti kad dođe u svoje Kraljevstvo...Sjetite se apokaliptičnih prizora s pariških ulica, bijede izbjegličkih kampova, razorenih i pustih sirijskih gradova...Ili slika naše novije povijesti...I ove je godine bio potresan Križni put u rimskom Coloseumu i poruke pape Franje onima koji bezdušno trguju ljudima koristeći njihovo siromaštvo i želju za boljim životom. A onda na Veliku subotu - tišina. Utihnula su zvona i trublje, kamen je još na grobu, učenici zbunjeni i uplašeni, umorna se svjetina zavukla u svoje rupe i čeka što će se dogoditi...Negdje sam pročitala: svemir šuti jer Gospodar spava...Nakon cjelonoćnog bdijenja – blještavo uskrsno jutro i slavlje. Svjetlo je potisnulo tamu, a život smrt. Kako je negdje poručio pisac postaja rimskog Križnog puta – vjeruj ili baci kocku, dobro promisli jer možeš sve izgubiti. Treba li to uopće reći - upućeno je svima nama...

Dirnuta svime što se oko nas događa i što se u meni skupilo, razmišljam o nekom drugačijem preduskrsnom vremenu – vremenu skromnosti i sreće u malim stvarima. Pitate li starije, svi će vam reći da više nema radosti. Ne znamo se radovati dragim osobama, bogatom zajedničkom stolu, pisanicama...Uzimamo sve to zdravo za gotovo, kao da baš tako mora biti. Ali život nas uči da se već slijedećeg časa sve može promijeniti, da nečije mjesto za stolom može ostati prazno...I onda godine praznine i tuge s kojom se teško nositi...

Kasno je došao Uskrs ove 2019-te godine. Nakon blage zime i nekoliko dana kiše, sinulo je sunce, propupali su proljetni grmovi u vrtovima, ocvale narcise i zumbuli, šume su prekrivene bijelim šumaricama. A ja se pokušavam odmaknuti od tih crnih prognoza, najave ratova, prijetnji i katastrofa kojima nas neprestano pritišću, od domaćih nesloga, propadanja, besperspektivnosti. Sjetimo se: bit će kako mora biti – jer nikad nije bilo da nekako nije bilo. Mora već jednom biti bolje. Što mi mali ljudi možemo? Učinimo korak koji će nas i potrebite obasjati tračkom svjetlosti. Obradujmo ovih svetih dana one kojima smo blizu – čestitkom, molitvom, pisanicom, posjetom, lijepom riječju, darom, zagrljajem. Utješnom riječju otrimo suzu žalosnima, budimo prijatelji osamljenima, podarimo nadu klonulima...Budimo dar jedni drugima, onaj dar kojem se iskreno radujemo...To je ono što vrijedi i što se zauvijek pamti.

Sretan, blagoslovljen i radostan vam Uskrs!

Katica Gašljević Tomić