Ubijen u 102-oj godini života

Tko se još sjeća lista "Matica glinska"- glasila Ogranka Matice hrvatske Glina? Bilježili smo važne događaje u našem gradu i kad se osvrnemo s ove ove vremenske distance - to je danas povijest. Vrijeme leti, zaborav je sveprisutan...Zato sam, listajući stare brojeve glasila, poželjela vas podsjetiti na priču o mostu preko kojeg svakodnevno prolazimo i onom koji je ponosno stajao prije njega...Napisao ju je Glinjanin Darko Kihalić pod gornjim naslovom, a fotografije su djelo različitih autora...

.

"Vjerojatno bi vas novinski članak ovakvog naslova zainteresirao i privukao vam pozornost činjenicom da je netko ubijen u tako poodmakloj životnoj dobi, a misli bi vam odmah bile usmjerene da je razlog sigurno novac, koristoljublje ili neka druga niska ljudska pobuda.

Ovdje se, ipak na sreću, ne radi o klasičnom ubojstvu koje je počinio čovjek po imenu Ejub Begović. Radi se o kulturocidu, zapravo o ubojstvu jednog spomenika kulture. Dotični gospodin je s moćnim oruđem u svojim rukama - kamionom šleperom uspio uništiti i poslati u povijest nešto što je 102 godine služilo svojoj svrsi i što je preživjelo dva svjetska rata, jedan domovinski rat, što je bilo simbol našeg grada i česti motiv razglednica koje su građani Gline i putnici namjernici slali diljem svijeta.

Ako još niste uspjeli riješiti ovu zagonetku o kome i čemu se radi, lišit ću vas daljnje radoznalosti. Radi se o željeznom mostu na rijeci Glini u gradu Glini, na magistralnom cestovnom pravcu D-6 Sisak - Glina- Karlovac, na izlasku iz grada prema Karlovcu.

Naš lijepi željezni most, koji je tako neslavno skončao svoj dugi vijek na dan 23. travnja 2002. godine oko 1.30 sati ujutro, trebao je doživjeti pravu renesansu i obnavljanje tijekom 2002. godine, ali je sve ostalo samo na lijepim planovima, koji su naprasno prekinuti te kobne noći.

U nekoliko slijedećih misli pokušat ću nešto reći o životu našeg stogodišnjaka da se sačuva od zaborava, kao spomen na dio povijesti grada Gline što je i on svojim postojanjem bio.

Tijekom 18. i 19. stoljeća na mjestu gdje je kasnije postavljen most, preko potoka Gline kako se onda zvala rijeka Glina, prijevoz se obavljao čamcima. Prijevoz su obavljale osobe koje su na “jeftimbi” (dražbi), koje su se održavale u kraljevskom poreznom uredu u Glini, dobili u zakup naplatu prevoznine preko potoka Gline.

Poslije izgradnje prvog drvenog mosta na tom mjestu u vrijeme pukovnika J. Jelačića 1847. godine i dalje su se u poreznom uredu održavale i dražbe za zakup naplate mostarine (maltarine) preko ostalih važnijih prijelaza preko potoka Gline, a to su tada bili Vranovina i Kamen kod Topuskoga. Za primjer visine naknade navodim da je prijelaz kolima preko kupskog mosta kod Petrinje (Brest) bio 12 novčića 1898. godine kada je taj most izgrađen i pušten u promet, a posjednici zemlje s ove ili one strane mosta imali su besplatan prijelaz kao i pješaci. Uobičajen je tada bio zakup na tri godine.

Na fotografiji našeg željeznog mosta iz 1923. godine vidi se prije ulaska na most iz pravca Karlovca “harmica” (pohrvaćena mađarska riječ) ili u hrvatskom jeziku tridesetnica ili danas carina, mjesto na kojem se vršila naplata za svu preveženu robu, kao i mjesto gdje su se naplaćivali i drugi državni, županijski ili mjesni prihodi i nameti zajedničkim jezikom nazivani “malta” ili maltarina. Poslije ukinuća maltarina 1850. god. ostala je samo naplata prijelaza preko mosta za troškove održavanja mosta koji su naplaćivani do 1908. godine.

Oni koji nisu imali čime platiti prolaz morali su, na žalost, kolima - uzvodno ili nizvodno, tražiti pogodno mjesto za besplatan prijelaz. Vjerojatno je sve to bilo lako za ljetnih mjeseci dok je vodostaj bio nizak, ali za višeg vodostaja i taj način prijelaza postajao je rizičniji i opasniji iako o nezgodama ili posljedicama sa smrtnim ishodima nema pisanih tragova, što ne znači da ih nije bilo.

Pisani tragovi govore o tome da se u drugoj polovici 18 st., osim postojećeg plovnog puta Kupom između Siska i Karlovca, nastojalo i kopnenim putem poboljšati i ostvariti povezanost mjesta u dolini rijeke Kupe izgradnjom nove dobre tvrde ceste između ta dva grada, što je i ostvareno 1785.g. preko Vojnića, Gline, Petrinje do Siska, s posebnim odvojkom od Gline preko Vlahovića, Jabukovca, Komogovine i Kukuruzara do Kostajnice.

Osim povezivanja Siska s Karlovcem dobrom cestom, ista je trebala i pridonijeti razvoju do tada zapuštenih krajeva kako bi se poljoprivredni proizvodi i novootkrivena rudna bogatstva na Gvozdu i Zrinskoj gori lakše otpremala u druge krajeve.

Koristeći se novom prometnicom nazvanom “Banskom cestom”, ubrzo se uvidjelo da su prijelazi preko drvenih mostova dotrajali i predstavljali usko grlo i potencijalnu opasnost za prijevoz ljudi i roba. Zato se tijekom 1899.g., a radi povećanog obujma prometa počelo razmišljati o gradnji pravog željeznog mosta na potoku Glini, kako bi se brže, lakše i sigurnije odvijao cestovni promet na tom važnom pravcu Karlovac –Sisak.

Tako je u petrinjskom tjednom listu “Banovac”, u broju 36 od 2. rujna 1899. godine javljeno da će se na cesti između Karlovca i Petrinje izgraditi slijedeće godine tri nova mosta i to - dva kod Karlovca preko rijeka Korane i Mrežnice, a jedan preko potoka Gline uz glinsku mitnicu. Troškovi zidanih temelja proračunani za tri mosta iznosili su 74.103. forinte i 10 novčića. Dražba za gradnju trebala se održati 16. rujna 1899. godine u Sisku i kod Ministarstva trgovine u Pešti, dok je izvješteno da će se željezne konstrukcije dražbovati ponaosob za svaki most kasnije.

Naš most standardizirana je izvedba lučnog mosta dužine oko 50 metara, koji je bio izrađen u tvornici kraljevske ugarske državne željeznice u Budimpešti, kao i ostali željezni mostovi koji su na ovom području postavljeni tih godina krajem 19. i početkom 20. stoljeća (kupski most kod Petrinje 1898. godine). Stoga je netočna tvrdnja dopisnika „Jutarnjeg lista“ iz Siska objavljenog u članku povodom rušenja mosta, da je isti oko 1900. godine izrađen u SAD-u otkud je brodom prevezen do luke Rijeka, a odatle u Glinu.

Prije dopreme željezne konstrukcije mosta koju su trebali postavljati radnici iz Budimpešte i uz nadzor inženjera koji je za tu priliku isto dolazio iz Budimpešte, trebalo je urediti i pripremiti zemljište za stupove temelja na koji se polagala konstrukcija. Obične zemljane radove u kojima je trebalo izvesti ili dovesti kubike i kubike zemlje i šljunka, obavljali su težaci iz Gline i okolice. Za izvođenje ostalih stručnih poslove kao izmjere i premjere zemljišta, obavljanje pneumatskih radova na našem području isticala se tvrtka “Gregerssen”, kojoj je bio na usluzi i poznati sisački obrtnik Momčilović, a koji se i sam bavio održavanjem mnogih drvenih mostova u okolici (mosta na Petrinjčici u Petrinji, mosta na Uni u Kostajnici).

Za gradnju potpornih nosećih kamenih stupova i zidova na obje obale koristio se vapnenac iz sela Gora kod Petrinje kojeg su u to vrijeme po okolici najviše razvozili graditelji braća Cettolo iz Petrinje i Ožbolt iz Gora. Vanjske obloge zidova (taracanje) radili su u to vrijeme majstori iz Podsuseda i Gornjeg Stenjevca pokraj Zagreba. Zidarske radove na ovom mostu i na ostalim mostovima u okolici izvodili su po tom zanatu poznati i vješti zidari iz Bribira i Grižana ponad Rijeke. Poslove nadzora vršili su “državni županijski inžinieri” kao u to vrijeme za ovo područje zaduženi ing. Adamović, a operativnim poslovima na terenu rukovodili su mladi inženjeri kao što je uz ing. Adamovića bio Kornel Byttyansky.

Kako su radovi na gradnji mosta počeli u ožujku 1900. godine u listu “Banovac” u broju 32 od 4. kolovoza 1900. godine izvješteno je da će uskoro biti dovršen most u Glini preko potoka Gline, pa je za pretpostaviti da su radovi bili pri kraju. U broju 41 lista od 6. listopada 1900. godine javljeno je da će do 15. listopada u pogon staviti novi “gvozdeni” most preko potoka Gline u Glini.

Kako to obično kod nas danas biva, a izgleda da je tako bilo i prije, most nije bio završen do predviđenog roka, pa je tek u broju 48 istog lista “Banovac” od 24. studenog 1900. godine izvješteno da je na dane 10. i 11. studenoga most pregledan po “strukovnjacima” i pušten u promet, a koji počiva na kamenim stupovima, građen željeznom konstrukcijom, te kako će se puštanjem u promet toga mosta puno pomoći prometnim prilikama u glinskoj okolici.

O samom mostu nije se dugo pisalo u slijedećem razdoblju, osim kad se spominjao u kontekstu dražbe za zakupninu na ubiranje maltarina prilikom prelaska preko njega i ulaska u grad Glinu.

Most je u Drugom svjetskom ratu, sudeći po kazivanju i usmenoj predaji, bio oštećen, pa su ga Nijemci popravili da bi im mogao koristiti za brže kretanje na pravcu Sisak – Karlovac. Prestankom rata, most je povremeno održavan na način da su se izvodili potrebni zahvati, (farbanja i sl.), a 1965.g. je preko njega prevučen asfaltni sloj u sklopu asfaltiranja magistralne ceste Sisak-Karlovac.

Takvo se stanje održavalo uz povremene sitne popravke do 1991.g. kada je započeo Domovinski rat. Boraveći daleko od njega, strepili smo za njega da ga ne zadesi zla sudbina mnogih mostova u okolici i na okupiranim područjima, koji su porušeni zbog suludih ideja osvajača. Ipak, uz sitnija oštećenja, i on dočekao “živ i zdrav” kraj rata i naš povratak u grad. Ipak, godine i ratovi učinili su svoje pa je postajao sve nesigurniji. Godine 2000., po stručnjacima iz Zagreba, ispitivana je njegova statika nakon čega je, zbog dotrajalosti, ograničena masa vozila koja mogu prelaziti preko njega na 25 tona i brzina kretanja prilikom prolaska preko njega na 10 km/h i prijelaz vozila i tereta do max. visine od 4,00 m.

I onda je došao taj kobni utorak 23. travnja 2002. godine. Oko 1.30 sati u noći kamion riječkih registarskih oznaka težak ukupno oko 45 tona, natovaren kontejnerom robe težine 25 tona, namijenjen tvornici stočne hrane u Gavrilovićevoj tvornici u Petrinji stigavši na most brzinom, težinom i visinom većom od dopuštene, zakvačio je čeličnu gredu konstrukcije mosta koja se poprečno protezala u odnosu na pravac kretanja kamiona. Preopteretivši i pomjerivši kompletnu konstrukciju s nosivih kamenih stupova, prouzročio je rušenje mosta, te se zajedno s mosnom konstrukcijom survao u rijeku. Samo napomena da je vozač kamiona preživio nesreću i nije bio ozbiljnije ozlijeđen.

Tim činom završio se “život” našeg mosta i njegovog ispisivanja dijela povijesti grada Gline. Ja koji sam ovdje odrastao i koristio se njime nešto više od 40 godina, sad kada ga više nema, mogu se samo sa sjetom podsjećati kako smo kao djeca proveli dane i dane na njemu pecajući ribe, milijun puta se prevezli biciklima preko njega, a kao odrasli dogovarali šetnje glinskim nasipom “do mosta”, odlazili u birtiju “Kod mosta”, preko njega putovali na more i kupanje u Topusko ili na naš mlin. Na kraju, kad smo se vratili poslije domovinskog rata u Glinu, brojali smo na njemu rane od metaka i koje mu zadaše ratnici.

Nakon rušenja tog našeg starog mosta, izgrađena je privremena konstrukcija za prijelaz pješaka preko rijeke Gline dok se nije izgradio novi 58 metara dugi čelični most. Novi most je pušten u promet dana 16. svibnja 2003. godine, na blagdan zaštitnika glinske župe sv. Ivana Nepomuka. Stereotipnog izgleda, ovaj novi most više ne pobuđuje ničiju pozornost i sigurno nikada neće dostići slavu našeg starog glinskog mosta.

Ja osobno, i ovom novom mostu želim dug život. I sad idem prijeći preko njega kako bih ušao u njegovu povijest, baš kao što sam bio i dio povijesti starog mosta uz sve ostale žive i one kojih više nema, a koji su se po njemu vozili ili pješačili. Do viđenja na drugoj strani !"

U Zagrebu, 20. studenoga 2003. godine

Darko Kihalić, dipl. iur.