U čast blagdana sv. Ilije u Maji

portalsasrcem
20. srp 2020.
12 min čitanja

Danas slavimo zaštitnika župe Maja

Maja spada u red najstarijih župa na Banovini čiji počeci sežu u 13. st. Prvi se put u povijesnim izvorima spominje 1327. pod imenom Sračica (Zrachicha), a ime je vezano uz ime starog grada Sračicu. Da li je župa dobila ime po gradu ili grad po župi, danas više nije moguće utvrditi. U popisu župa gorskog arhiđakonata iz 1334. godine spominje se crkva Blažene Djevice Marije u Sračici, a 1501. navodi se ime župnika Urbana. U burnom 17. st., dok je ovim prostorima stalno prijetila turska opasnost, ime župe zapisano je 1614. u jednom kupoprodajnom ugovoru. Tu se spominje Đuro Krajačić iz sračićke župe koji je u žestokom okršaju, Turcima koji su pljačkali crkvu, oteo veliki srebrni križ. Kasnije taj križ predaje u toplički samostan sa željom da se odnese u zagrebačku katedralu. Za uzvrat traži da se njega i njegovu ženu pokopa u katedrali. Što se od željenog ostvarilo, ne znamo ali je ova lijepa legenda o junačkom pothvatu jednog Krajačića ostala do danas. Godine 1698. izgrađena je nova crkva na čast sv. Iliji Proroku i to na istom mjestu gdje su do tad bile crkve BDM-na groblju blizu sračićke utvrde pa se ta godina može smatrati početkom obnove vjerskog života. Početkom 18. st. u župu Sračica spadaju naselja: Maja, Potočani (današnja Svračica), Dolnjaki, Prieka, Ravno Rašće, Vlahović, Glina, Joševica, Jukinac, Radovanci (današnje Selište), Skela i Vranovina. U župu spadaju i katolici koji žive u okolnim pravoslavnim selima. Od godine 1780. selo Vranovina pripast će župi Topusko.

Župa Sračica je od svojih početaka slavila za svoju zaštitnicu Blaženu Djevicu Mariju, a od 1698. sv. Iliju Proroka. Za tu promjenu postoje dva razloga: Turci su rušili stare crkve Majke Božje, pa su župljani podigli crkvu na čast sv. Iliji kojeg su i Turci štovali. Drugi je razlog što se sv. Ilija u narodu štuje kao zaštitnik od groma i vatre, pa se vjerovalo da će zaštititi i svoj hram.

Stanovnici župe Sračica doselili su uglavnom iz Hercegovine i Bosne, a manji dio iz Primorja, Like i Gorskog kotara. Najstarija prezimena u župi su: Ančić, Beličić, Bilica, Bobeta, Čačić, Hercegović, Idžaković, Jurković, Klarić, Kovačević, Krajačić, Kvakić, Lamza, Liković, Malović, Mičija, Mikičić, Milinić, Mlađenović, Nogić, Petrović, Rebrović, Šimunović, Šurjača, Tusić, Vujnović, Vučićević i Zajer.

Evo jednog svjedočenja o tom davnom vremenu iz pera Pavla Lebera:

«Na Ilinje 1726. mnoštvo naroda ide k župnoj crkvi sv. Ilije u Sračici. Stara je crkva lanjske godine porušena, a nova prostranija sagragjena…Župnik Marko Slanec preporučio je župljanima neka načine rodu glas i sagrade novu crkvu. Narod radosno se odazvao pozivu župnika i eto danas, na dan zaštitnika crkve obavit će se blagoslov. Iz sela Crnog luga (kasnije Jukinac, op.a.) malo ih je kod kuće ostalo. Tek što je zora zabijelila, spremili se na put. Za hlada polaze, a vratit će se iza službe Božje. Megju hodočasnicima vidimo Stevu Bolfa, tutora kapele sv. Križa u Crnom lugu, koji sa svojim kumom Ivanom Rafom nešto ozbiljno razgovara. Približino se k njima da čujemo o čem oni zbore. «Što misliš, dragi Ivane, jesu li nam roditelji dobro učinili da su ostavili svoj zavičaj u gorskom kraju, nedaleko mora i ovamo pozvani došli?» upita Stevo Bolf svoga kuma.

«Mislim da su dobro učinili očevi, ovdje imamo rodne oranice, bujne livade, guste šume, a po brežuljcima rodit će nam vinova loza. Dragi Stevo, sjećam se dok sam djetetom bio, bilo nas je troje djece, a roditelji jedva smogoše da nas prehrane. U zimi je otac radio u šumi kod gospoštije, i kad bi na večer kući došao, vidilo se na njemu, da se je silno izmučio, ali se nije nikad potužio. Ja i stariji brat pomogli mu u šumi koliko smo mogli, donijeli kući majci granja, da nam svima priredi tople hrane. Sad nam je ovdje dobro. Kukuruz urodio, ječam smo poželi i dobro se isplatio, a bit će i nešto vina. U sto dobrih časa, da nam je jučer tiha kiša nakvasila suhu zemlju.»

«Bolje nam je ovdje, reći će Stevo, al` evo ovima koji su se naselili iz Bosne, još su ljepše zemlje, pogledaj desno i lijevo, kako je rodna ova dolina, neka im Bog blagoslovi, došli su prije nas u ovaj kraj, pa je i pravo da im je ta zemlja pripala.»

Za župu Maja naročito burna bila je 1800-ta godina. Radilo se na tome da se župa dokine i pripoji novoosnovanoj župi Glina. Narod se silno uznemirio, a župa je ostala ali znatno manja i siromašnija. Za neovisnost ove župe najviše se zalagao zvonar Luka Zebić. Osnivanjem župe Glina u njezin sastav ulaze Glina, Joševica, Skela, Selišće, Jukinac i Prekopa. Od 1801. u župi Maja ostaju Maja, Sračica, Prijeka, Dolnjaki, Ravno Rašće i Vlahović.

Svračica je selo smješteno odmah iza sadašnje župne crkve. Kroz povijest je imalo niz imena: Potok, Potok Studenac, Potočan, Potočani, Vidovpotok, Vidovstudenac, Vidoljani, Sračica i Svračica. Današnje ime je iskrivljeno od imena starog grada Sračica. Godine 1771. selo je imalo 30 kuća s 331 stanovnikom, a godine 1880. 35 kuća s 317 stanovnika. Najbrojnija obiteljska zadruga bila je Davidović. Zabilježena su prezimena Brdarić, Brkašić, Išek, Kosić, Lončarić, Malović, Marčinsković, Matiević, Maurović, Mazalović, Mičija, Milinić, Pavić, Peraković, Perić, Petrović, Rebrović, Remeta, Rukavina, Siječanj, Šipraga, šterk, Tusić i Zebić. Danas u selu ima 20-tak kuća.

Maja je smješteno uz cestu Glina – Dvor, na desnoj obali rječice Maje. Ime je dobilo po rječici čije je ime zapisano još 1213. godine, a prvi se put naselje spominje 1278. i piše Mavaj. Godine 1771. selo je imalo 38 kuća s 388 stanovnikom, a godine 1880. 40 kuća s 287 stanovnika. Zabilježena su prezimena Bobeta, Brdarić, Brkašić, Buić, Čiča, Davidović, Lamza, Ljiljevac, Kvakić, Mlađenović, Mrzlopoljac, Pavlaković, Siječanj, Šurjača, Taban, Tomčić, Tusić i Zebić. Godine 1802. vojska se seli iz utvrde u Maju pa selo dobiva na važnosti. Odlaskom vojske 1873. gubi na važnosti. Danas u selu ima 50-tak kuća.

Prijeka je selo smješteno „preko brda“ gledano od starog grada Sračice i po tome je dobilo ime. Godine 1771. imalo je 19 kuća s 243 stanovnika, a godine 1880. 20 kuća s 202 stanovnika. Od župne crkve udaljeno je 4 km i do njega se dolazi preko Dolnjaka. Okruženo je brežuljcima i šumama. Zabilježena su prezimena Bilica, Ferenac, Liković, Krajačić, Majstorović, Pavušek i Šimunović. Danas u selu ima 20-tak kuća.

Dolnjaki su ime dobili jer leže dolje niz rječicu Maju u odnosu na stari grad Sračicu. Od župne crkve selo je udaljeno oko 1 km. Godine 1771. imalo je 37 kuća s 387 stanovnika, a godine 1880. 36 kuća s 361 stanovnikom. Zabilježena su prezimena Ančić, Augustinović, Čarapar, Franić, Gašpar, Herceg, Idžaković, Jurković, Klarić, Kovačević, Krkač, Lokić, Matiević, Mikšić, Milinić, Mravinac, Petrović, Tomičić, Vujnović i Živković. Danas selo broji 60-tak kuća.

Ravno Rašće je selo čije je ime u prošlosti pisano na razne načine: Rano-rašće, Vrano-rašće, Grabo-rašće, Hrano-rašće i Hrašće. Katolici su naseljeni bliže cesti Glina-Dvor, a pravoslavni više sjeveroistočno. Godine 1771. selo je imalo 10 katoličkih kuća s 68 stanovnika, a godine 1880. 12 kuća s 92 stanovnika. Zabilježena su prezimena Čačić, Nogić, Vakan i Vučićević. Danas ima 20-tak kuća.

Od spomena župe Maja pa do danas, istom je upravljalo samostalno ili iz Gline 47 župnika. Svaki je, ovisno o sposobnostima i povijesnim prilikama, ovdje ostavio svoj trag, a najpoznatiji su: Josip Marić – župnik majski od 1838. do 1852.godine; pjesnik i promicatelj ideja hrvatskog narodnog preporoda, osobni prijatelj bana Jelačića, Ljudevita Gaja i pjesnika Ivana Trnskog; njegovom zaslugom izgrađen 1848. novi župni stan. Tu je i Pavao Leber – župnik majski kojeg poznavatelji njegova djelovanja nazivaju preporoditeljem ove župe gdje je bio na službi od 1871. do 1884. Tada je premješten za župnika u rodnu Glinu. Bio je uzoran svećenik, veliki dobrotvor, narodni prosvjetitelj, povjesničar i pučki pisac. Njegovi su zapisi dragocjeno i neprocjenjivo svjedočanstvo davno prošlog vremena. Kao župnik u Maji borio se protiv zla, a riječju i primjerom poticao na dobro. Naročito se borio protiv pijanstva i psovke te lošeg i skupog običaja karmina poslije sprovoda. Nabavio je križni put, krstionicu i crkveno ruho, proširio groblje, popravio župni stan, uredio župni arhiv. Franjo Žužek, župnik majski od 1924. do 1927. godine; došao u Maju kao prognani svećenik iz Istre; ovdje ostaje do 1927. kada je premješten u Glinu. Treba spomenuti i Matu Kolundžića koji je bio župnik Maje od 1937. do 1938., brižan i vrijedan, osnovao je crkveni pjevački zbor. Premješten je u Goru, a kasnije na Duhovni Stol u Zagrebu. Ubijen je 1944. u župi Mrežnica u Dugoj Resi. Tu su svećenici u teškom vremenu nakon II. svj. rata - Franjo Jurak koji upravlja župom Maja iz Gline 1955. do 1964. te Josip Frkin od 1964. do 1969. Sjećamo se službe iznimnog Mije Dukića od 1970. do 1978. Valja spomenuti i Vladimira Bogdana koji upravlja župom Maja iz Gline od 1990. do 1995., a 26. lipnja 1991. prognan je iz Gline zajedno sa svojim vjerničkim narodom. Mons. Juraj Jerneić nakon «Oluje» do 10. kolovoza 1998. postaje župnikom Gline, Viduševca, Maje i Male Soline pokušavajući organizirati vjernički život povratnika u Glinu, a 1996. za pomoć mu dolazi kapelan Dražen Karačić. Svećenici naših dana – Tomica Šestak, Alfred Kolić i Ivica Mađer sa svojim se kapelanima posebno se angažiraju na obnovi porušenih crkvenih objekata.

U župi Maja rođeni su svećenici Marko Krajačić, rođ. 1736. godine u Prijeki; Gašpar Zebić, bio je iz Maje; zna se samo da je bio u župi 1767. godine, Đuro Augustinović, bio je iz Dolnjaka, zabilježeno je da je 1787. postao svećenik i bio mladomisnik u Maji. Mijo Liković, rođ. 1929. u Prijeki; za svećenika je zaređen 1954. u Rijeci, a mladu misu je služio u Maji 1. svibnja 1955.; Petar Majstorović, rođ. 1949. u Prijeki, za svećenika je zaređen 1976. u Zagrebu, a mladu misu je služio u rodnoj župi 11. srpnja 1976. Vlč. Ivica Šimunović rođ. je 1989. godine u Sisku, ali je prve dvije godine svojega života proveo u selu Dolnjaki. Kršten je u župi Maja. Zbog ratnih stradanja i progonstva prognan je s roditeljima u Budaševo gdje je imao mladu misu u Budaševu 22. lipnja 2014. Od 2017. upravitelj župe sv. Martina biskupa u Martinskoj Vesi.

Kada je sagrađena prva crkva u Sračici i kakva je bila, nema podataka. Godine 1698. na mjestu starih crkava sagrađena je nova – drvena na čast sv. Iliji Proroku. I ona je ubrzo nestala pa je već 1727. izgrađena druga – veća od prethodne. Imala je toranj sa dva mala zvona, tri oltara: glavni na čast sv. Iliji Proroku i pokrajnji na čast Majci Božjoj i na čast sv. Barbari. Glavni oltar bio je okrenut prema istoku, a ulaz sa zapadne strane. Sveta misa služila se u župnoj crkvi samo nedjeljom i blagdanima, a radnim danom u kapeli blizu župnog stana. Godine 1802. za crkvu je bilo nabavljeno još jedno zvono pa je ukupno imala tri. Kada je 1830. sagrađena nova župna crkva, župa mijenja ime u župu Maja. Razlog je u tome što je stari grad Sračica napušten, a selo Maja postaje sjedištem vojske i okolnih sela župe. Glavno proštenje u župi je na blagdan sv. Ilije Proroka 20. srpnja, a ostala su bila na blagdan sv. Antuna Pustinjaka 17. siječnja i sv. Antuna Padovanskog 13. lipnja te majsko «posvetilo»-treću nedjelju po Uskrsu. Tada su odražavani i veliki sajmovi-stočni i robni koji su s vremenom ukinuti.

Nova župna crkva sv. Ilije Proroka u Maji sagrađena je na lijevoj obali rječice Maje, na teritoriju sela Svračica. Razlozi za preseljenje bili su udaljenost od sela, težak i strm put te propast starog grada Sračice. Novo mjesto je bilo prostrano i blizu prometnica, lako dostupno svima. Izgradnja crkve dovršena je 1829. godine, a svečano je blagoslovljena 24. siječnja 1830. Blagoslov je obavio viduševački župnik Ivan Žirović uz prisutnost svećenika okolnih župa, predstavnika svjetovnih vlasti i vojske te mnoštva svijeta. Ime graditelja se ne zna. Kao i druge crkve iz toga vremena, sagrađena je u stilu postbaroknog klasicizma.

Nova crkva sv. Ilije je zidana, s glavnim ulazom i tornjem sa sjeveroistočne strane. Krovište je u početku bilo prekriveno daskom, a koja je 1877. zamijenjena crijepom. Unutrašnjost crkve odaje dojam velike dvorane. Glavni oltar je bio zidan od cigle, a iznad njega bila je slika sv. Ilije Proroka. Godine 1961. oltar je srušen jer je propao od vlage. Slika sv. Ilije stavljena je na pokrajnji oltar, a na njezino je mjesto postavljeno veliko raspelo. Novi oltarni stol od bračkog kamena napravljen je po važećim liturgijskim propisima (odmaknut je od zida kako bi svećenik tijekom sv. mise bio okrenut prema narodu). Posvetio ga je zagrebački biskup Josip Lach 26. studenog 1961. godine. Svetohranište je nabavljeno odmah tijekom izgradnje crkve. Bilo je drveno pa je više puta obnavljano sve dok 1961. nije nabavljeno novo od mramornih ploča s vratašcima od bakrenog lima, unutra obloženo svilom. Pokrajnji oltari su – oltar Majke Božje, oltar sv. Barbare i oltar sv. Marije Magdalene koji je 1961. zamijenjen sv. Ilijom Prorokom. U crkvi je bila krstionica, ispovjedaonica, križni put s 14 postaja (slike su nabavljene 1875. iz Beča), Božji grob i klupe s klecalima. U crkvi je bio harmonij nabavljen krajem 19. st. Zanimljivo je da je za vrijeme službe župnika Marka Mračića „bio je njeki graditelj orgulja Matschek i pogodio da će za 600 stotinjaka narediti orgulje, u to ime dano mu je najprvo 100 forinti ali on odnio novce, a od orgulja ni traga ni glasa…“

Crkva je bila izložena razornom djelovanju vremena, potresa i drugih prirodnih nepogoda pa su obnove i popravci bili nužni, a vršeni su u niz navrata. Prvi veliki popravak izvršen je 1877. godine kada je krov prekriven crijepom, a crkva okrečena izvana i iznutra. Crkvu je oštetio potres 1909. pa je opet popravljana. Zadnji veliki popravak izvršen je 1961. u vrijeme vlč. Franje Juraka.

Kad je krajem 17. st. obnovljena majska župa sigurno je istovremeno sagrađen i župni stan. Kuća je bila drvena prizemnica s nekoliko soba, u jednoj je župnik služio sv. misu radnim danom. Zapisano je da je župnik pekao hostije, a zvonar pravio svijeće. Godine 1747. sagrađen je novi – opet drveni župni stan na jedan kat u kojem će župnici ove župe stanovati slijedećih stotinjak godina. Tek 1848. župnik Josip Marić gradi novi – zidani župni stan koji će se koristiti za razne svrhe i potrajati sve do početka Domovinskog rata.

I crkva i župni stan su u Domovinskom ratu razoreni i znatno oštećeni. Župna crkva sv. Ilije Proroka u Maji raketirana je 18. kolovoza 1991. Dio inventara spasile su, pod okriljem noći i po cijenu života, odane župljanke Katarina i Jelka Tomčić i Marija Zebić. Spašene stvari su uz pomoć snaga UN-a poslale u Zagreb. Ostalo je opljačkano i razvučeno bez traga, u nepovrat. Zanimljivo je da je za župljane majske župe koji su ostali na okupiranoj Banovini sv. misu služio francuski vojni svećenik u Svračici u kući Andrije Lamze i u Društvenom domu u Dolnjakima.

Tijekom 1996. i 1997. ruševine crkve su marom župljana očišćene, a sv. misa je služena pod starom lipom. Između zidova održana je prva sv. misa 20. srpnja 1998. u čast zaštitnika ove župe sv. Ilije Proroka. Radovi na obnovi župne crkve započeli su 2002. godine. Tijekom 2005. godine završeni su glavni krovopokrivački radovi, zidanje zvonika. Crkva je po biskupu sisačkom mons. Vladi Košiću posvećena i župljanima predana na upotrebu 25.lipnja 2012.

U početku crkva nije imala svojih zvona, ali su ista postupno nabavljena i postavljena u toranj: malo zvono nabavljeno je 1837. godine, a težilo je 200 kg; srednje zvono nabavljeno i u toranj postavljeno 1849. a težilo je 300 kg; dovezeno je iz stare crkve gdje je stajalo 19 godina izvan upotrebe jer je bilo oštećeno; dao ga je preliti o svom trošku majski liječnik Dragutin Jochmann koji je prešao iz protestantske na katoličku vjeru; veliko zvono – težine 600 kg; dar cara Franje Josipa I. 1856. godine.

U I. svjetskom ratu sva su ova zvona oduzeta u ratne svrhe. Zadnji put su zajedno zvonila 26. 09. 1916., a zatim su postupno oduzeta što je izazvalo žalost kod naroda. Sve do 1922. crkva je bila bez zvona. Opet su nabavljena tri zvona – malo 1922., srednje 1926. i veliko 1925. Pod ruševinama majske crkve pronađena su sva tri zvona koja su pala zajedno s tornjem.

Do kraja 18. st. majska župa je imala sedam filijalnih s kapela, a nakon osnivanja glinske župe samo jednu. Danas također ima samo jednu i to u Prijeki. Kapela Majke Božje Snježne bila je u blizini župnog stana, a spominje se 1727. godine. Bila je mala drvena, imala je zvonce u tornju. U njoj je sv. misa služena radnim danom. Kapela sv. Josipa u sračićkoj utvrdi spominje se 1733. godine. Bila je drvena i na oltaru je imala sliku sv. Josipa s malim Isusom u naručju. Služila je za potrebe vojske, a napuštena je 1802. godine. Kapela sv. Josipa – bila je uz rječicu Maju kod zdenca 1941. - drvena, imala je dva oltara – na čast sv. Josipu i na čast Majci Božjoj. Imala je toranj sa zvonom, a mise su se služile radnim danom. Nakon izgradnje nove župne crkve, vrijedni predmeti su iz kapele preneseni, a ona je srušena. Drvena građa prodana je zadruzi Zebić u Maji. Kapela Blažene Djevice Marije u Vranovini pripala je župi Topusko 1780. godine. Kapela sv. Nikole u Skeli od 1800. godine je u župi Glina. Kapela sv. Križa u Jukincu pripadala je do 1800. godine sračićkoj župi. Kapela sv. Ivana Nepomuka u današnjem glinskom parku pripada od 1800. godine istoimenoj župi i do 1830. godine služi kao župna crkva.

Groblja su oduvijek bila mjesta dostojna svakog poštovanja, oaze mira i sućuti. Netko će sigurno reći: zemaljski su znak da smo pred neminovnošću smrti svi jednaki. Prema prosudbi mons. Mije Dukića, majsko groblje staro je i više od 700 godina. Po obnovi majske župe krajem 17. st., pokojnici se sahranjuju na ovo groblje oko stare župne crkve i to iz Maje, Sračice, Dolnjaka, Ravnog Rašća, Prijeke, Selišta, Joševice, dijela Gline i poneki čak iz Jukinca. Pokapani su i pokojnici katoličke vjere iz okolnih pravoslavnih sela kao i vojnici dok je tu bila vojska. Groblje se nalazi visoko na brijegu, iznad majske kotline, zapadno od ruševina starog grada Sračice. Zbog nepristupačnosti i loših putova, više puta se planiralo groblje preseliti na neko drugo mjesto, ali do toga nikad nije došlo. Groblje je prošireno 1876. tako što je iskrčen dio okolne šikare, a te je godine postavljeno i raspelo. Novo željezno raspelo postavljeno je 1971. godine. Danas je prilaz groblju uređen.