Samo još jedna bleiburška priča

Kasni je večernji sat. Na stolu treperi svijeća za sve one kojih više nema s nama, a voljeli bismo ih još jednom zagrliti, reći neizrečeno, pitati propušteno, ispraviti sve ono što smo odgađali i zakasnili, oprostiti i zatražiti da nam se oprosti...Nekako me već iznutra načinju ovi dani sjećanja na strašne događaje iz još uvijek novije hrvatske povijesti. Krene to od slika krvi na plitvičkom snijegu o Uskrsu 1991., pa preko strašne pogibije redarstvenika u Borovom Selu...Vidim ih sagnute u polju tek isklasalog žita, nesvjesne mržnje koja ih čeka...Pa onda Bleiburg...Stići će veći i 26.lipnja....

Naš djed Jure je valjda čitavog svog života pod krevetom držao stari tamnozeleni kufer s ključem koji je imao samo on. Mi djeca ga nismo smjeli dirati. Nismo ni pokušavali. Znam da je unutra držao stare papire od vlasništva nad kućom, zemljom, šumom, porezna rješenja, dokumente – sve što mu je bilo važno. Iznad kreveta je imao požutjelu sliku vojnika u austro-ugarskoj odori. Bio je to njegov stariji brat Ivan koji je ostavio kosti negdje u blatu sočanskog fronta. Iz kufera bi ponekad izvadio jednu drugu sliku – sliku prekrasnog mladića, dugo bi ju gledao otirući suze. „To je moj sinovac Mate, učitelj, vaš stric...“, odgovarao bi na naša pitanja. „Ubila ga banda, i njega, i Ivća Markanovoga...“ Spremao bi natrag pobožno već pomalo požutjelu fotografiju zadrto prešućujući svako naše daljnje pitanje. Kad bi bile vijesti na radio Zagrebu, gasio bi ga na spomen Tita i KP, začinivši tu svoju gestu spominjanjem rodbine im sve do devetog koljena. Htjela sam mu ponekad „pojasniti“ ono što smo učili iz povijesti, a on bi vikao: “Lažu, lažu...Ništa ti ne znaš. Jednom će se morati doznati istina što je zbilja bilo, gdje su i kako završili naši dečki... Ja to sigurno neću dočekati, ali vi mladi hoćete...“ Takve smo razgovore često vodili. A mladost k`o mladost: pomislila sam da djed samo drugačije razmišlja. Nisam se previše time zamarala. Kasnije sam shvatila da nas je u svojoj muci čuvao od istine. Da mi je tada govorio o Bleiburgu i o križnom putu, sigurno bih se u školi izbrbljala...A to bi nas, nema sumnje, sve skupo koštalo...Doista, ništa nisam znala.

Djed je umro, stari kovčeg s meni dragocjenim sadržajem izgorio je 1991. zajedno s obiteljskom kućom. Naša je priča ostala neispričana. O Bleiburgu sam doznavala postupno, već u zrelim godinama povezujući sve to najprije sa šutnjom u mojoj obitelji, a onda sve šire...Bila je to zabranjena povijest. U sjećanje su mi se vraćale žene koje nikad nisu skidale crninu, pod teretom žalosti u molitvi pognuti starci u klupama viduševačke crkve, puste i zapuštene kuće bez muške ruke, tihi razgovori u dugim zimskim večerima...Mozaik se počeo slagati. Zar su baš svi poginuli u ratu? Zar su baš svi bili zločinci? Tko ih je sudio? Gdje? Kad? A onda, priča po priča i istina se doznavala – jer zaklela se zemlja raju...I ta strašna tajna o poraženim hrvatskim vojnicima koji su se s povjerenjem pošli predati slavom ovjenčanim pobjednicima, otvorila je u meni novu ranu: moj stric Mate, svršeni đak Učiteljske škole u Petrinji, domobran, nestao je „u prevratu“ bez traga. I stric Ivan, tek oženjen za vojne službe u Karlovcu... Mlada snaha Štefica dolazila je upoznati i obići tužne mu roditelje...Uzalud su ga tražili i čekali. Shvatila je da nju vrijeme ne čeka. Udala se i stvorila novu obitelj. A ljudi kao ljudi - svašta su rekli, jedni ju osuđivali, drugi joj odobravali...Sirote starce – svekra Marka i svekrvu Baru nikad nije zaboravila.

Ratne 1994. prvi sam put obišla Bleiburg. Bio je to tek komadić zemlje u ravnom bleiburškom polju i skroman spomenik pod ponositim jelama. Onakvi, uzdrmani ratom koji se već pune tri godine vodio protiv samostalne Hrvatske, nijemo smo stajali u tom tuđem beskraju, zagledani sve do vrhova okolnih planina. Iz svijesti su izranjale slike bezbrojnih, izmučenih vojnika koji su pognutih glava čekali odluku o svojoj sudbini iz dvorca...Današnji biskup sisački, a tada župnik petrinjski Vlado Košić, u jednom nam je času tiho rekao da bi tu mogao zauvijek stajati. Doista, dugo smo tako u tišini ostali, promrzli i pokisli, svatko sa svojim mislima...Bez govornika, bez kamera, bez važnih političkih faca…Svjesni što se tu dogodilo, teško nam se bilo pokrenuti i otići...Bože moj, u gore ruke nisu mogli biti gurnuti, zar ne? Kako? Zašto? Ta prijetvorna, proračunata, hladna britanska politika – i onda i danas... I krenuli su natrag, prepušteni nemilosti surovih „osloboditelja“. Doma mnogi nikad nisu stigli...Čekali su tužni očevi i majke, braća, sestre, djevojke, udovice i djeca...Život im, umornima i prežalosnima, nije dostajao da ih dočekaju...Ni mojem djedu nije, ni stričevima, ni ujaku, ni teti... Iznova se pitam: dokle su na svom putu moji stričevi stigli? Gdje su okončani njihovi životi? U kojoj jami počivaju njihove kosti? Sve su za mene „hude“, jedna strašnija od druge...Gdje da im se poklonim, urežem im imena, položim cvijet, zapalim svijeću? Tko će mi reći? Tražim li previše?

To je samo mali dio tužne priče moje obitelji. Sigurna sam, gotovo svaka ju hrvatska obitelj ima- manje ili više dotaknuta ratovima koji su bješnjeli na ovim prostorima. Stjecajem životnih okolnosti, u jednom starom petrinjskom spomenaru naišla sam na rukopis mojeg strica Mate...Pred sam početak rata napisao je par toplih mladenačkih riječi svojoj prijateljici. Iz neke druge stvarnosti, sigurna sam, osjetio je žar moga srca i vrelinu suza koje su se otele, dok sam nježno doticala još uvijek jasni trag njegova pera... Samo mi nemojte reći da se ništa nije dogodilo, da je baš tako moralo biti, da nije važno, da treba zaboraviti...Naš stari stric Markan, na zajedničkim objedima poslije teškog posla zapjevao bi najdražu mu pjesmu: Kad bi ove ruže male, za bol srca moga znale…Otela bi mu se suza koju je brisao rukavom dok se slijevala prema gustim, njegovanim brkovima…A teta Slava govorila je – Prvi rat mi je uzeo strica, Drugi brata, a ovaj Domovinski –sina. Doduše, bratić nije poginuo, ali kao razvojačeni hrvatski vojnik završio je bez posla…I znamo već kako to dalje ide…

Dva je gospodara teško dugo služiti. Na kojoj strani ovog strašno podijeljenog društva bili, trebamo sjesti za stol i suočiti se s istinom ma koliko bremenita bila...Žrtve to zaslužuju... Tek tada ćemo biti slobodni i okrenuti se budućnosti. Nekako sam uvjerena da je zadnji čas za to...

Katica Gašljević Tomić