S onu strane Kupe - Pavao Štoos

Da ovaj naš, po mnogočemu zaboravljeni kraj, ima mnoštvo sjajnih osoba koje su tijekom svoga života i rada ostavile svijetli trag u različitim djelatnostima, nije tajna. Samo se o njima malo govori i još manje piše…Tako se u „Svijetu“ br.15. od 2.svibnja 1936. u članku „Prijenos kosti ilirca Pavla Štoosa u Zagreb“ spominje izvjesni Nikola Kaurić iz Bučice.

„Jedini živi svjedok posljednjih časova Pavla Štoosa te jedan od najstarijih živućih graničarskih učitelja bez dvojbe je časni starina Nikola Kaurić. On se rodio 20.5.1843. u selu Bučici kraj Gline, u Zagrebu živi 30 godina kao umirovljeni ravnatelj građanskih škola. Iznajprije je bio suplentom kod svojega oca, učitelja u Bučici, a dvije godine iza toga 16.1. 1861., imenova ga župnik i podjašprišt Pavao Štoos, privremenim učiteljem u Pokupskom, koji je bio ujedno i nadzornik kotarskih učiona. A tomu je sada prošlo vrijeme od 75 godina. Čvrsta i korenita njegova graničarska narav i poslovnična dobrota uzdržala ga je još i u 94. godini zdravim i čilim. Uza to je bio vazda iskren, pošten i dobar hrvatski rodoljub. Godine 1875. imenovan je učiteljem građanskih škola u Brodu, gdje je službovao 22 godine, kadno bi god. 1897. premješten kazne radi iz političkih razloga za doba zloglasnoga bana i njegovih nečasnih trabanata na građansku školu u Krapinu. Za vrijeme čitavog svog službovanja ulijevao je u dušu i srce svojih učenika, zdravo sjeme hrvatskog rodoljublja, pa iako su prilike bile teške, i ako je bio proganjan, svoju šiju nikad nije prignuo pred silnicima. Uvijek je ostao čvrst i nepokolebljiv. U času kada se prenose kosti velikog ilirskog pjesnika Pavla Štoosa iz Pokupskoga u Zagreb , sveta nam je dužnost bila da se sjetimo i časnog starca Nikole Kaurića koji je danas još jedini živi svjedok posljednjih časova Pavla Štoosa, a na kojeg je Štoos jamačno djelovao u ispravnom shvaćanju dužnosti hrvatskog učitelja“

Pavao Štoos je bio hrvatski književnik i preporoditelj (Dubravica kraj Klanjca, 10. XII. 1806 – Pokupsko, 30. III. 1862). U Zagrebu je završio bogosloviju te radio kao biskupski tajnik, a od 1842. pa sve do smrti, bio je župnik u Pokupskom. „Tu se je sada za njega stvorilo široko polje rada za njegovu poletnu i miroljubivu dušu. On je tako preporodio narod svoga kraja jer je čitavo vrijeme svoga župnikovanja radio vjerno za vjeru i domovinu.“ Bio je blizak biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, a u svojim djelima zagovara upotrebu hrvatskog jezika. U književnosti se javio stihovima na latinskom i kajkavskom. Zapamćen je po elegiji „Kip domovine vu početku leta 1831.“ U kajkavskim stihovima pesimistički oplakuje odnarođivanje Hrvata od svojega jezika, shvaćenoga kao sinonim za narod i naciju. Dopisuje se s Gajem. Iako glazbeni amater, Štoos je skladao nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama sabranih u zbirci „Kitice crkvenih pjesama“. Ubrzo nakon smrti, Družba Braće Hrvatskog Zmaja, na njegovoj su rodnoj kući u Dubravici 22.rujna 1862. postavili spomen ploču. Zbog zasluga, njegovi su posmrtni ostaci premješteni na Mirogoj i pokopani u arkade.

U Banskoj krajini, odmah preko Kupe, surađivao je i družio se s viduševačkim kapelanom i kasnije sjajnim svećenikom u Maji, Josipom Marićem, prethodnikom ilirizma krajem 20-ih godina 19. stoljeća, potom jednim od najbližih Gajevih suradnika i njegovim »pouzdanikom« u Vojnoj krajini, koji »graničarski« govori, a pjeva hrvatski. Marića nazivaju najnarodnijim pjesnikom svoga vremena“. Prijateljevao je s Josipom Jelačićem te hrvatskim pjesnikom Ivanom Trnskim, tada časnicima I. banske pukovnije u Glini. Ali, Josip Marić nedvojbeno zaslužuje novu priču.

Pripremila: Katica Gašljević Tomić