Put u Lilienfeld

Stvarno je teško biti putopisac i staviti na papir sve što oko vidi, a srce osjeti. Probat ću opisati samo dio osjećaja na kratkom, trodnevnom putu i boravku u Lilienfeldu. Svrha puta bio je obiteljski posjet sestrični Kristini rođenoj u Njemačkoj od oca, mog strica, Hrvata Banijca i majke Hrvatice Međimurke. O stričevom odlasku 1969. i njegovom povratku 2006. i spajanju cijele obitelji, jednom će biti napisana dirljiva priča.

Krenuli smo, dakle, i odmah ulaskom u Sloveniju malo me obuzela ljutnja na žičanu ogradu. Ah, ti Slovenci...Ne, ne, nećete mi pokvariti raspoloženje. Ulazak u Austriju popraćen je lošim vremenom, baš kao da se nebo spustilo na zemlju. Boravak u Austriji ne obećava puno, ali nadam se da će sam susret biti dirljiv i protkan lijepim osjećajima bez obzira na vrijeme. Put se odužio pa smo na odredište stigli tek u 22 sata. I stvarno, dragi osmijeh moje Kristine odnio je sav naš umor. Večera pa spavanje. Rezervirali su nam apartman s doručkom i to mi je bilo prekrasno jer smo i mi i oni imali svoj mir. Odlično iskustvo i ideja. Dobro smo se odmorili, a onda dobro i doručkovali, vratili se u Kristininu kuću i krenuli u razgledavanje Lilienfelda. Grad se nalazi na sjeveru Austrije, u kotlini između šumovitih brda pa su i temperature niže bez obzira na sunčani dan. U gradu živi oko 3000 stanovnika. Vrlo zanimljivo i očito, subota je, a na ulicama nema ljudi. Ali još zanimljivije je da se oko cijelog grada na obroncima brda nalaze staze za šetnju i klupe za odmor. Ljudi puno hodaju i to uz pomoć štapova za hodanje, ali i bicikliraju. Subotom trgovine rade do 18 sati, a nedjeljom ne radi baš ništa, čak ni pekare, ni benzinske. U gradu radi valjaonica aluminija, tvornica crijepa, pilana, bioenergana, nekoliko tišljara (stolara), a svaka kuća iznajmljuje apartmane i sobe. Kafića nema. Sve su to mali restorančići opremljeni drvenim namještajem gdje se skupljaju gosti i domaći. Apartman i Kristinina kuća, a po pričanju njih i sve druge kuće, namještene su uglavnom drvenim namještajem i to daje neku toplinu i domaći ugođaj. Ručak je rezerviran na jednom brdu na 800 m n/v. Očekivala sam lijepo uređen restoran ali došli smo u obiteljsko dvorište gdje je su sve postojane građevine preuređene u popratne prostorije, kuhinju, sanitarni čvor i drugo. Drveni stolovi već su oronuli kao i klupe bez naslona pa su već odavno spremni za obnovu. Ručak serviran bez stolnjaka, ali vrlo specifičan i ukusan. Pomislim: Naša Korablja „Tišinić“ je na puno višoj razini. Ovo nisam napisala zbog toga što mi se nije sviđalo, ma baš sam bila oduševljena jednostavnošću Austrijanaca, već da sebi i vama potvrdim kako za zaradu ima mjesta i kod nas. U Lilienfeldu je najveća znamenitost bazilika kojom upravljaju cisterciti, katolički crkveni red. Bazilika me ostavila bez daha. Pomoliti se u njoj i zagrliti najdraže pravi je blagoslov. Lilienfeld se nalazi na hodočasničkom putu za Mariazell, svetište posvećeno Djevici Mariji i najvažnije hodočasničko mjesto u Austriji. U bazilici smo našli i knjižicu o Međugorju pod nazivom: Molitvena kampanja "Marija - kraljica mira". Restoran u kojemu smo doručkovali bio je posvećen legendi skijanja Mathiasu Zdarsky koji je krajem 19.stoljeća prvi put uspio razviti skijašku tehniku za savladavanje strmih obronaka. U gradu je i muzej skijaške opreme u kojemu se evocira skijaška povijest. Subota je brzo prošla, a nedjelja je već dan povratka. Zajednički smo donijeli zaključak da nam ni daljina ni jezik neće biti prepreka za daljnje druženje. Moj njemački je sve razumljiviji i baš sam iznenadila i samu sebe, a Kristina je prava dobra duša, sigurna sam da je to nasljedni gen nas Bunjana. Putem natrag izmjenjivali su se misli i osjećaji sreće, tuge, sjete.... Zaboravimo malo obiteljske osjećaje. Austrija nije ni u čemu bolja od Hrvatske. Nigdje trava nije zelenija, nigdje bez truda nema napretka, nigdje sunce toplije ne grije. Siromašnih i bogatih ima svugdje. Hrvatska ima veće potencijale koje ne zna iskoristiti. Neobjašnjivo je zašto nam je sve tuđe divno i krasno i to na sva usta hvalimo, a svoje kudimo. Lilienfeld nije bogatiji niti ljepši od Gline, Topuskog, Petrinje...Osnovni problem i moj zaključak je: ne očekujte ništa od države, ne mogu vam pomoći predsjednica, župan, gradonačelnik, krenite od sebe, radite što znate i možete, snizite ljestvice želja, ujednačite želje i mogućnosti, imajte ideju, ideju pretvarajte u posao i zaradu i budite sretni i ponosni na ono što imate jer to je sasvim dovoljno.

Slavica Crnković