Kako živ čovjek može zauvijek nestati?

Sjedim neki dan u čekaonici - strpljivo čekam jer sistem je „tko je zadnji“…Prilaze mi dvojica muškaraca – otac i sin, skromni, samozatajni ljudi…znamo se čitav život. Otac se bojažljivo ispričava što me smeta, ali koristi priliku nešto me upitati jer ja kao „istražujem, slikam, pišem…“ Jadan čovjek, misli da od toga ima neka korist, a ne samo problemi. Kažem, pitajte. Priča mi da je imao sestru koja je živjela u jednom našem selu. Pri zločinačkom napadu, ostala je doma i ubijena 1991. godine. Nakratko mu je netko davno dao da na čas vidi neki izvještaj u kome je sve pisalo tko je, kad i gdje ubijen, gdje je pokopan pa i njegova sestra. Ne zna kako bi do tog papira došao jer želi sahraniti sestru dok je još na nogama. Druge rodbine nema, ostat će joj kosti u nekoj nepoznatoj šikari…Pita znam li ja za takav popis. Naravno da ne znam. Što bi radio u rukama privatne osobe? I ako je postojao, mjesto mu je negdje drugdje…Iz novčanika vadi malu sestrinu fotografiju slikanu za osobnu prije više od 30 godina: lijepa seoska žena, okruglog, punog lica uokvirenog maramom…Čini mi se poznatom…Još malo razgovaramo, ne znam što da mu kažem, kamo da ga uputim. Dolazi moj red, a oni pomalo obeshrabreni odlaze. Na koja vrata još pokucati, a da neće biti nemilosrdno otpravljeni?

Zašto ovo spominjem? Teški su dani sjećanja. Jučer smo čuli podatak da se na glinskom području traže još 172 tijela. Nije li to strašno? Mnoge, na žalost,više nema tko tražiti…Vrijeme radi protiv nas…I eto, zato pišem i donosim vam tragičnu priču o sudbini Ivana Gregurića iz G. Viduševca. Ivan je rođen 1956. godine od oca Ivana i majke Kate. Zarobljen je pri napadu na Viduševac i sproveden u glinski zatvor gdje je od zlostavljanja i mučenja umro. Proglašen je umrlim, a kao datum smrti vodi se 6.listopada 1991. jer se piše nestalim. Majka Kata je umrla, kuća ispod viduševačke crkve je prazna. Tko će ga tražiti? Da li će se Ivanove kosti ikad položiti u grob na viduševačkom brdu? A tu su i mnogi drugi – Željko, Vlado…I zato se uvijek iznova pitam: kako živ čovjek može zauvijek nestati? Netko ga je odveo, tukao, ponižavao, ubio, zatrpao zemljom, netko je čuo njegov bolni jauk, zadnji krik…O Bože, kako unatoč tome, može tolike godine šutjeti i ne reći istinu?

Josip Čačić: «Ivina košulja i prsten» - svjedočenje o zatočeništvu u glinskom zatvoru

Ivina smrt

«Jednoga jutra ugledali smo novog zarobljenika. Nitko ga nije poznavao niti znao odakle je. Na sebi je imao radno odijelo …i prljavu košulju zasukanih rukava. Na nogama je imao obuvene stare otrcane cipele poprskane krečom. Bijaše sav crn od udaraca, izranjavan po glavi i licu. Izgledao je kao da je stigao iz samog pakla.

Stražari nam rekoše da je iz Viduševca i da je lud. I bio je lud, lud od batina. Jednostavno nije reagirao ni na šta. Uopće se nije pridržavao njihovih pravila, niti je odgovarao na njihove upite. Zato su ga bogato nagrađivali batinama. Stanje mu se pogoršavalo iz sata u sat. Počeo je napadati dečke koji su zajedno s njim bili u sobi. Jedne večeri doveli su ga k nama…Tu noć nismo spavali. Urlao je i pričao sam sa sobom, ali mi nismo ništa razumjeli. Skinuo se gol i izvršio nuždu na pod, a zatim je plazio po tome tako da je ubrzo cijela samica bila uneređena. Ništa mu nismo mogli objasniti niti smiriti ga da zaspi.

Na sve ono što nam se već dogodilo ovo je bila kap od koje se čaša počela prelijevati. Čovjek poželi da ga nema, da jednostavno nestane kako ne bi morao gledati sve te strahote.

Ujutro se konačno malo smirio. Jedan od dečki dao mu je cigaretu, pa još jednu i tek tada je malo zadrijemao. Kada se probudio, pokušali smo ga malo urediti i on nam je to dozvolio. Oprali smo ga koliko smo mogli, s lica mu skinuli ostatke osušene krvi, počešljali smo ga. Tada je počeo s nama normalno razgovarati. Rekao nam je da se zove Ivo Gregurić, da je iz Viduševca i da ima jedino majku. Četnici su ga uhitili pod optužbom da posjeduje oružje i da ugrožava Srbe…

Kad smo toga jutra išli na doručak, objasnili smo stražaru što se dogodilo i zamolili ga da donese Ivi odjeću…Stražar je donio čiste gaće, košulju i traperice. Nažalost, traperice su mu bile premalene pa smo mu morali odjenuti njegovo prijašnje odijelo. Cijelo prijepodne je ležao tražeći da mu damo malo vode ili cigaretu. Nije otišao ni na ručak govoreći da ne može ni jesti ni piti, da se ne osjeća dobro.

Ivo je ponovo gol i čuči na zahodu. Vidimo da je ponovo «odlutao». Teškom mukom ga podižemo na krevet. Oblačimo mu gaće i košulju. Ivo se ruši na krevet i umire. Upravo tako brzo kao što sam i opisao.

Lupamo po vratima, dozivamo stražara ne znajući što dalje da uradimo. Konačno dolazi stražar i ne uzbuđuje se previše što je čovjek umro. Savjetuje nam da ga izravnamo na krevetu i da čekamo dok se on ne vrati. Izravnavamo Ivu na tvrdom krevetu od dasaka. Pokušavamo mu prekrižiti ruke, ali ne možemo. Trebalo bi mu podvezati bradu, ali nemamo s čime. Na usta mu izbija pjena, a poluotvorene oči još bulje u nas. Strahota!

Ivo na sebi ima novu košulju…Skidao sam košulju s mrtvog čovjeka. «Dragi moj prijatelju, Tebi ova košulja više ne može pomoći… Ostavljamo Ivu samo u gaćama prekrivenog njegovim smrdljivim hlačama. Ostavljamo čovjeka, Hrvata čije tijelo nije moglo izdržati četnička zvjerstva. Obećavam sam sebi da ću, ako preživim, odnijeti košulju njegovoj majci i obavijestiti ju o njegovoj smrti.

Kada su Ivu odnijeli i nas ponovo vratili u našu zatvorsku sobu, na krevetu gdje je ležao Iva ostao je, ni sam ne znam kako, njegov prsten. Uzeo sam ga i spremio u džep košulje. Znao sam da će mu majka, iako beskrajno tužna, ipak biti sretna dobije li bar nešto od svog mrtvog sina.

Jednog me dana u Krapinskim toplicama posjetio župnik iz Viduševca. Objasnio mi je da je čuo da tražim Ivinu majku te da on zna gdje se ona nalazi. Starica je živjela u Novom Čiču kod Velike Gorice u prognaničkim barakama. Po njemu sam Ivinoj majci poslao košulju i prsten njenog mrtvog sina. Jednom sam je i osobno posjetio i ispričao joj posljednje trenutke Ivinog života.»

Petrinjski žrtvoslov, MH Petrinja 1995., str.306-308

Pripremila: Katica Gašljević Tomić