Jabuke

Volim zlatnu, bogatu jesen. U mojem dvorištu raste staro stablo jabuke koje obilno rodi svake godine. Ponekad ju baš u cvatu zahvati mraz ili iznenadna proljetna oluja, ali u njezinoj gustoj krošnji uvijek ostane dovoljno tek oblikovanih zelenih plodova koje izrastu u lijepe crvene sočne jabuke - toliko da se zaslade svi susjedi, prijatelji pa i prolaznici koji vole ovo voće. Ove je godina dozrela za berbu ranije nego inače, već je bilo slatke pite i štrudle. Možda se skuha i koja teglica pekmeza, a nešto treba spremiti za hladne dane. Bit će koja vrećica i za prijatelje...Znam, Vera ih obožava...

Razmišljam tako gledajući tu svoju staru jabuku, ali i bogate voćnjake u našim selima, koliko je tu ljepote i blagoslova - ispružiti ruku i s grane ubrati plod, čist, zdrav, ukusan...Možda je lakše kupiti one u trgovini - lijepe, pravilne, sve podjednake...Uživam u pogledu na šarenu krošnju dok se u lišću nestašno igraju zrake sunca. Mnoge naše voćnjake, na žalost, nema tko obrati...Pa tko će peći rakiju, do iznemoglosti miješati pekmez i džem...Ništa se to ne isplati, kažu mlađi. Ali, za nešto domaće ipak se vrijedi potruditi, zar ne?