30. rujna 1991. – dan koji Viduševac ne zaboravlja

Sutra će žitelji viduševačkog kraja svijećama, cvijećem i molitvom za stradale obilježiti tužnu obljetnicu – 27 godina od okupacije i progonstva. Evo nekoliko crtica koje sam odabrala o tom vremenu…pa tko može neka ostane ravnodušan, neka zaboravi i oprosti…Treba li uopće reći – za ove zločine nitko još nije odgovarao!!!

„Tijekom rujna pojačavaju se napadi na Viduševac – svi su u nekom iščekivanju jer se izmjenjuju razdoblja žestokih napada i čudnog primirja. U ponedjeljak 30. rujna 1991. godine u 9,45 sati ujutro, nakon više od 3 mjeseca rata i tjedan dana varljivog primirja, započeo je opći napad na Viduševac. Četnici potpomognuti JNA, rezervistima i dragovoljcima iz Srbije i Bosne tukli su po selu iz svega raspoloživog oružja – zrakoplova, raketnih bacača, tenkova. Iza tenkovskih kolona koje su u selo ulazile putovima koji vode iz Gline, nastupala je pješadija koja je upadala u kuće, bacala bombe, rušila i palila ono što nije učinila prethodnica…

Malobrojni i slabo naoružani hrvatski gardisti i pripadnici pričuvnog sastava MUP-a pružili su kakav takav otpor. Odmah je poginuo dragovoljac Mirko Leskovar u D. Viduševcu kod Kosa, a kasnije će se utvrditi tko je još nestao. Na žalost, prestrašeni i nepripremljeni Vidušljani u tom su užasu bježali kako su mogli - pješice, traktorom, automobilom ostavljajući zavezane krave u zapaljenim štalama , svinje zatvorene u svinjcima i pse na lancima. Bilo je strašno. Kad je pao Viduševac – to toliko važno uporište i objekt bjesomučne četničke propagande, divljački prodor se nastavio preko Dvorišća i Hađera prema Stankovcu, Gračanici, Zaloju i Slatini, a od Viduševca i dalje preko Velike Soline, Gornjeg Taborišta do Bučice i Slatine, odakle se počelo ugrožavati samo Pokupsko. Sutradan, 01. listopada, padala je jaka kiša. U Pokupsko su se slijevale kolone prognanika – oko 2800 župljana župa Viduševac i Mala Solina postali su beskućnici. Hrvatski mediji šturo su izvijestili da su se branitelji Viduševca povukli na rezervne položaje, a mi smo znali što to znači –Viduševac je pao. Srpski „osloboditelji“ su slavili «oslobađanje ustaškog uporišta Viduševca». Umorni, prestrašeni, promrzli ljudi nisu znali kamo dalje. Svatko je imao još nekoga preko Kupe otkuda su dolazile strašne vijesti. Bože moj, kakav tužan prizor i koliko patnje zgusnuto u tom kišnom danu!“

Pored onih čiji su zemaljski ostaci položeni u grob, još ima i onih za koje se ne zna. Tu je mladi branitelj Željko Cestarić, pa Vlado Štefanić...Najtužnija je sudbina onih koje više nema tko tražiti…Potresna je sudbina Ivana Gregurića (1956.-1991.) koji je od zadobivenih ozljeda preminuo u glinskom zatvoru i poslije mu se gubi svaki trag.

«Jednoga jutra ugledali smo novog zarobljenika. Nitko ga nije poznavao niti znao odakle je. Na sebi je imao radno odijelo …i prljavu košulju zasukanih rukava. Na nogama je imao obuvene stare otrcane cipele poprskane krečom. Bijaše sav crna od udaraca, izranjavan po glavi i licu. Izgledao je kao da je stigao iz samog pakla.

Stražari nam rekoše da je iz Viduševca i da je lud. I bio je lud, lud od batina. Jednostavno nije reagirao ni na šta. Uopće se nije pridržavao njihovih pravila, niti je odgovarao na njihove upite. Zato su ga bogato nagrađivali batinama. Stanje mu se pogoršavalo iz sata u sat. Počeo je napadati dečke koji su zajedno s njim bili u sobi. Jedne večeri doveli su ga k nama…Tu noć nismo spavali. Urlao je i pričao sam sa sobom, ali mi nismo ništa razumjeli. Skinuo se gol i izvršio nuždu na pod, a zatim je plazio po tome tako da je ubrzo cijela samica bila uneređena. Ništa mu nismo mogli objasniti niti smiriti ga da zaspi.

Na sve ono što nam se već dogodilo ovo je bila kap od koje se čaša počela prelijevati. Čovjek poželi da ga nema, da jednostavno nestane kako ne bi morao gledati sve te strahote.

Ujutro se konačno malo smirio. Jedan od dečki dao mu je cigaretu, pa još jednu i tek tada je malo zadrijemao. Kada se probudio, pokušali smo ga malo urediti i on nam je to dozvolio. Oprali smo ga koliko smo mogli, s lica mu skinuli ostatke osušene krvi, počešljali smo ga. Tada je počeo s nama normalno razgovarati. Rekao nam je da se zove Ivo Gregurić, da je iz Viduševca i da ima jedino majku. Četnici su ga uhitili pod optužbom da posjeduje oružje i da ugrožava Srbe…

Kad smo toga jutra išli na doručak, objasnili smo stražaru što se dogodilo i zamolili ga da donese Ivi odjeću…Stražar je donio čiste gaće, košulju i traperice. Nažalost, traperice su mu bile premalene pa smo mu morali odjenuti njegovo prijašnje odijelo. Cijelo prijepodne je ležao tražeći da mu damo malo vode ili cigaretu. Nije otišao ni na ručak govoreći da ne može ni jesti ni piti, da se ne osjeća dobro.

Ivo je ponovo gol i čuči na zahodu. Vidimo da je ponovo «odlutao». Teškom mukom ga podižemo na krevet. Oblačimo mu gaće i košulju. Ivo se ruši na krevet i umire. Upravo tako brzo kao što sam i opisao. (Josip Čačić: „Ivina košulja i prsten - svjedočenje o zatočeništvu u glinskom zatvoru“)

Žrtvi ovog čovjeka, ali i svih koji su poginuli u obrani našeg zavičaja, tužnog srca posvećujem par stihova…laka im zemljica!